Zašto je produktivnost zaposlenika u hrvatskim kompanijama manja od europske i kako dalje?

Produktivnost zaposlenika u proizvodnji hrane

Produktivnost rada je ništa drugo doli sposobnost gospodarstva da stvara vrijednost po satu rada ili zaposlenom. Mjeri se vrlo jednostavno u omjeru broja zaposlenih i ostvarenih prihoda/profita kompanije i jedan je od ključnih pokazatelja ekonomske zdravosti i konkurentnosti. Hrvatska, unatoč nekim pozitivnim makroekonomskim pokazateljima i rastu broja zaposlenih, i dalje zaostaje u tom segmentu znatno za prosjekom Europske unije. Nedavno je LIDER objavio vrlo dobar članak o rezultatima zašto je to tako, obratiti pažnju na

ekonomske, tehnološke i sociološke uzroke te ponovno naglasiti smjernice za kompanije koje žele povećati vlastitu produktivnost i dugoročno očuvati konkurentnost na zahtjevnom tržištu.

Trenutni podaci i analiza stanja

Podaci iz 2025. pokazuju ozbiljan nesklad između rasta Hrvatskog BDP-a i njegovog rasta produktivnosti. Dok se BDP kreće oko 3-4% godišnje u najboljem dijelu godine, produktivnost po zaposlenom zapravo stagnira ili blago pada. Hrvatska i dalje bilježi najnižu produktivnost među zemljama EU, s prosječnom vrijednošću od oko 76% prosjeka Unije. Paralelno, rast troškova rada po satu znatno nadmašuje rast produktivnosti, što dovodi do kamen spoticanja u profitabilnosti kompanija. Ovaj disproporcijski rast troškova rada u odnosu na rast proizvodnje po satu rada direktno utječe na sposobnost ulaganja, modernizacije i stvaranja radnih mjesta višeg profila.

Ovakva statistika pokazuje da Hrvatska, iako ima zdrav rast zaposlenosti i relativno stabilno gospodarsko okruženje, ne uspijeva iskoristiti puni potencijal svoje radne snage za stvaranje dodatne vrijednosti.

Ekonomski i tehnološki uzroci

Većina hrvatskih tvrtki još uvijek nije dostatno prionula na digitalnu transformaciju. Nedostatak ulaganja u automatizaciju, nove tehnologije i istraživanje i razvoj kvari šanse za povećanje produktivnosti i stvaranje proizvoda ili usluga visoke dodane vrijednosti. To je posebno vidljivo sa negativnim utjecajem na produktivnost u proizvodnji i distribiciji hrane, te ugostiteljstvu. Hrvatsko gospodarstvo je i dalje previše radno intenzivno i slabo orijentirana na korištenje novih tehnologija. Glavni dio hrvatske industrije čine sektori s niskom tehnologijom i relativno niskom produktivnošću, poput turizma i osnovnih proizvodnih djelatnosti. Za razliku od Njemačke, Nizozemske ili nordijskih zemalja s jačim zastupljenjem visokotehnoloških i inovacijskih industrija, Hrvatska još nije uspješno prešla na novije modele ekonomske strukture. Troškovi rada u Hrvatskoj rastu trenutno znatno brže nego produktivnost, što odražava manjak učinkovitosti i otežava profitabilnost. Kompanije s manjom profitabilnošću nemaju prostor za ulaganja u modernizaciju, a samim tim ni za povećanje učinka po radniku. Začarani krug koji se može prekinuti samo jasnom strategijom i dosljednim provođenjem transformacija u poslovanju.

Kompleksne regulative i administrativne prepreke otežavaju poslovanje i investicije. Ova „tegoba“ koči brze prilagodbe i inovacije jer troši vrijeme i resurse kompanija koje bi se drugačije mogle usredotočiti na razvoj i povećanje produktivnosti. S druge strane u Hrvatskoj se još uvijek više cijeni stabilnost nego progres u smislu postizanja i viših primanja i usmjerenosti stvaranja dodatne vrijednosti kroz poduzetništvo. Kompanije također i dalje radije zapošljavaju nego da koriste usluge vanjskih suradnika ili savjetnik za pojedina područja.I finalno, visoki troškovi električne energije i plina za industriju, zajedno sa sporim razvojem obnovljivih izvora, stvaraju dodatni trošak i ograničavaju konkurentnost mnogih hrvatskih tvrtki.

Sociološki uzroci

Društvene norme u velikom broju sektora promoviraju stav da je rad sredstvo osiguranja egzistencije, a ne prostor za stvaranje vrhunske vrijednosti i inovacije. Manjak motivacije za izvrsnost i promjene predstavlja veliki društveni izazov. Poduzetništvo u Hrvatskoj, iako raste, još uvijek je pod negativnim stereotipima koji vežu uspjeh s korupcijom ili nepravednim odnosima prema zaposlenicima. Takav stav dodatno obeshrabruje inovacije i razvoj poduzetničkih ideja koje bi mogle povisiti ukupnu produktivnost. Sustav visokog školstva i strukovnog obrazovanja još uvijek ne prati dovoljno brzo tržišne potrebe za digitalnim i tehničkim znanjima. Nedostatak praktičnih vještina i digitalne pismenosti značajno smanjuje učinkovitost i prilagodljivost radne snage.

Psihološki pritisci, slaba organizacijska kultura i nedostatak timskog duha doprinose slabijem učinku radnika. Dobro mentalno zdravlje i poticajna radna okolina ključni su za rast produktivnosti.

Sezonalnost kao dodatni izazov

Hrvatska ekonomija je izrazito sezonski uvjetovana, što znači da veliki dio gospodarskih aktivnosti i zapošljavanja ovisi o ljetnoj turističkoj sezoni. Ova neravnoteža stvara problem s kontinuiranom produktivnošću na godišnjoj razini jer tijekom vansezonskog razdoblja dolazi do znatnog pada zaposlenosti i aktivnosti u nekim sektorima, što smanjuje ukupnu godišnju produktivnost, poduzeća se fokusiraju na kratkoročne cikluse, često zanemarujući dugoročne investicije i inovacije, a raspodjela resursa postaje neravnomjerna, s velikim opterećenjem tijekom turističke sezone i nedostatkom konstantnosti u ostalim mjesecima. To često uzrokuje povećanu stopu bolovanja nakon sezone, ili preraspodjelu radnih vremena, a nijedna od te dvije okolnosti ne ide u prilog ukupnoj produktivnosti rada.

Sezonalnost je karakteristična i za neke druge europske zemlje s jakim turističkim sektorom poput Portugala, Španjolske, Italije, pa čak i Turske, no postoje razlike u stupnju diverzifikacije gospodarstva i u strategijama ublažavanja negativnih posljedica sezonalnosti. Primjerice, Španjolska i Italija uspješno ulažu u razvoj drugih sektora, poput industrije i tehnologije, čime smanjuju ovisnost o sezoni i postižu bolju raspodjelu produktivnosti tijekom godine. Portugal uspijeva povezati turizam s inovacijama u uslužnim djelatnostima, što doprinosi stabilnijem rastu. Turska se, uz snažan turistički sektor, oslanja na proizvođačke i izvozne industrije, koje dodatno ublažavaju učinke sezonalnih oscilacija. Hrvatska, s druge strane, još uvijek nije dovoljno diverzificirala svoje gospodarstvo, što dodatno opterećuje produktivnost radne snage i kompanija tijekom većeg dijela godine.

Potencijal i kratkoročna rješenja za povećanje produktivnosti zaposlenika

U ovakvom okruženju, čekanje na promjene na državnoj razini nije opcija.

Hrvatska Vlada planira rast bruto minimalne plaće na 1,250 EUR do 2028., što nadilazi plan drugih po udjelu turizma sličnih zemalja po poput Portugala (1,190 EUR u 2028.), a hrvatski plan do 2028. nadilazi ambicije svih zemalja CEE regije, čime dodatno potkopavamo konkurentnost i u regiji.

Kompanije moraju same poduzeti konkretne korake za promjenu.

1.      Ulaganje u digitalne alate i automatizaciju

Brzo usvajanje novih tehnologija i digitalnih rješenja omogućava rast učinkovitosti, bolju organizaciju rada i praćenje rezultata u realnom vremenu. Često kod implementacija novih digitalnih rješenja čujemo da su to „sustavne promjene koje zahtjevaju promjenu procesa“. I to obično jest tako – prvo proces pa alat. No nikako ne smije biti floskulativna rečenica managementa koji time odgađa transformaciju za neka buduća vremena i buduće mandate.

2. Razvoj organizacijske kulture fokusirane na izvrsnost

Kultura kontinuiranog učenja, nagrađivanja i timskog rada povećava motivaciju zaposlenika te potiče inovacije. Programi podrške, edukacija lidera u smjeru poticanja kulture promjena i otvorenije komunikacije neslaganja mogu smanjiti neučinkovitost, potaknuti inovativnost, a time i stres i pad motivacije.

3. Optimizacija internih procesa i digitalizacija administracije

Smanjenje birokratskih i administrativnih prepreka unutar tvrtke, te eliminacija nepotrebnih procesa, korištenje AI tehnologije za procese administrativnog rutinskog tipa -  omogućavaju brže donošenje odluka i veću operativnu agilnost.

4. Mjerenje produktivnosti i uvođenje sustava nagrađivanja najboljih

Ako ne mjere učinak produktivnosti, ne mogu ni znati koliko su dobri ili loši. Uvođenje ključnih pokazatelja produktivnosti, u sinergiji sa nagrađivanjem onih najboljih potiče zaposlenike na bolji i kvalitetniji rad, osvještava dijelove procesa gdje su potrebne odluke ili promjene, a i motivira za ostvarenje benefita, bilo da se radi o materijalnim ili nematerijalnim nagradama. Ako je netko dovoljno produktivan da odradi svoje do petka u 11h, zašto ne bi imalo slobodan petak popodne kao dio nematerijalne nagrade?

Time se poslodavac automatski izdvaja po benefitima kod zapošljavanja i privlači nove visokoproduktivne talente.

Sve navedeno pokazuje da je za povećanje produktivnosti hrvatskih kompanija potrebna holistička promjena, kombinacija ulaganja u tehnologiju, management, promjene društvene kulture i bolje upravljanje ljudskim potencijalima. Samo takvim pristupom Hrvatska može sustići razvijenije ekonomije Europe i svijeta.

Ovdje ovisimo u velikoj mjeri sami o sebi. Što prije kompanije krenu angažirati i vanjske stručnjake i savjetnike za procese transformacije i poboljšanje procesa s ciljem povećanja produktivnosti, prije će njihovi poslovni rezultati imati dugoročnu održivost.

Angažiranje vanjskih stručnjaka ne znači da kompanija nema kvalitetne interne resurse. Naprotiv – to je potvrda njihove važnosti. Upravo zato što su unutarnji timovi najvrjedniji kapital kompanije, vrijedi ih dopuniti perspektivom onih koji nisu svakodnevno uronjeni u operativu. Vanjski pogled pomaže jasnije sagledati tempo, smjer i transformacijske potrebe organizacije te ubrzati odluke koje iznutra često ostaju zarobljene u rutini.

KONTAKTIRAJ NAS